UHOTVORINE: Najintrigantnija žanrovska izdanja, još aktualne glazbe

Jay – Z: Blueprint 3 (Roc Nation/Atlantic/Dancing Bear, 2009.)

Jay -Z je nakon trinaest godina karijere daleko više od običnog rappera. Prije svega, on je poslovni čovjek, stoga u svakom sljedećem projektu gleda investiciju. Pretpostavljam da je to dobro za njegov bankovni račun, no ne uvijek i za naše uši.

Gledajući album kao na investiciju ispada da je ‘Blueprint 3′ nastavak jednog sigurnog branda. Makar samo u imenu, jer ni konceptom ni sadržajem, nema previše veze s daleko superiornijim originalom. ‘Blueprint’ iz 2001. bio je sirov i koherentan, manje-više bez gostiju, s produkcijom prepunom starih soul- i funk-sampleova, što je bio tadašnji zaštitni znak Kanyea Westa, kojem je taj album bio prva velika prilika. ‘Blueprint 2′ iz 2002., bio je prepun gostiju i pjesama usmjerenih na pop-singlove.

Osam godina kasnije, Jay – Z opet prepušta većinu albuma Westu, ali dovodi hrpu gostiju, kojom kao da skriva manjak inspiracije. Dok je prvi ‘Blueprint’ bio lirski tour de force jednog čovjeka, ovdje on skriva svoje (r)ime iza još uvijek odlična flowa među refrenima. Taj flow određuju Rihanna ili Alicia Keys, kao i produkcija Westa, No ID-ja, Timbalanda i Swiss Beatz, povremeno, stvarno odlična, na fin način spajajući retro s futurističkim. No, unatoč lijepom šarenom pakiranju, ‘Blueprint 3′ je iznutra prazan. Bez sadržaja, energije i strasti, osuđen samo na još jedno prvo mjesto na Billboardu, te vrlo skori zaborav i prašinu na policama.

K. R.