UHOTVORINE: Najintrigantnija žanrovska izdanja, još aktualne glazbe
02. 10. 2009. u 21:59 · Nema komentara »Antony & the Johnsons: The Crying Light
Secretly Canadian/Rough Trade, 2009.
Postoje rijetki sretnici obdareni glasom koji bez problema savladava vrijeme i čini ga ništavnim. Jedan od takvih je i Antony Hegarty, Britanac iz SAD-a koga bez imalo pretjerivanja uspoređuju s Ninom Simone, Elvisom ili Jeffom Buckleyem. Njegov nevjerojatni vokalni raspon i prekrasni, onozemaljski vokal obilježio je tekuće desetljeće ne samo solo-albumima, nego prije svega brojnim gostovanjima. Snagu njegovog vokala prepoznali su mnogi, vrlo različiti izvođači i teško ga je ne zamijetiti na ne tako davnim albumima CocoRosie, Loua Reeda, Bjőrk, Current 93 ili kao pravu disco-divu na gostovanju kod Hercules & Love Affair. Ipak, koliko god rado Antony posuđuje svoj vokal drugima, toliko je iznimno oprezan kod svog materijala, pa mu je ovo tek treći album od 2000. naovamo. ‘The Crying Light’, kao i za Antonya poslovični najavni EP ‘Another World’, predstavljaju korak naprijed u odnosu na ‘I Am The Bird Now’ iz 2005., koji je iako iznimno hvaljen, povremeno znao prijeći u easy listening dosadu u kojoj ništa posebno niti bode, ali ni ne intrigira uši. Oslobođen tekstualnih bizarnosti istoimenog prvijenca, i s raskošnijim, ali istodobno i prigušenijim aranžmanima nego li prije, ‘The Crying Light’ je Antonyev najintimniji, a istovremeno i najpristupačniji album do sad. Nestalo je agresivne ekscentričnosti koja je obilježila stvari poput «Hitler In My Heart» ili «Cripple And The Starfish», ali i približavanja mainstreamu kojih je bilo na ‘I Am The Bird Now’. Umjesto toga, dobili smo album okrenut ne samo sebi samom, nego i prirodi – niz prekrasnih pjesama delikatne melodioznosti i lomljivih orkestracija. Najbolji primjer za to je uistinu prekrasna «Another World», no za njom ne zaostaje puno ni ostatak pjesama s albuma i EP-ja.
Nervozniji trenuci poput «Epilepsy Is Dancing» ili pomaknutog pseudo-rock n’ rolla «Shake That Dog», tu su da razbiju moguću monotoniju i pokažu da ekscentrik koji je snimio prvijenac nije posve nestao. Antony je konačno isporučio cjeloviti set pjesama kakav njegov vokal zaslužuje, bez očitih vrhunaca i padova.
K.R.
