UHOTVORINE: Najintrigantnija žanrovska izdanja, još aktualne glazbe
29. 09. 2009. u 14:30 · Nema komentara »U studenom 2008., Richey Edwards je proglašen mrtvim, 13 godina nakon nestanka. Ostatak Manic Street Preachers krenuo je dalje i razvio dugotrajnu i uspješnu karijeru, no sjena koju je bacio njihov nemuzikalni, ali ključni, član bila je prevelika da bi ikad u potpunosti nestala.
Manic Street Preachers: Journal For Plague Lovers
Sony/Menart, 2009.
Bez Edwardsa je u pitanju pristojan pop-rock bend, no u njemu su imali britanski odgovor na Kurta Cobaina, izjedanog anoreksijom i mentalnim bolestima umjesto heroinskom ovisnosti, briljantnog tekstopisca koji je bio preosjetljiv da bi izdržao pritisak svijeta, ali je zato znao upiti njegove slabosti. 15 godina nakon ‘Holy Bible’, albuma koji ih je obilježio bez obzira koliko hitova nanizali nakon njega, odlučili su mu odati počast i napraviti još jedan album kompletno Richeyevih tekstova.
‘Journal For Plague Lovers’ najbolji je album Manic Street Preachersa u više od desetljeća, ostvarenje koga podjednako nose moćni, iako najčešće metaforični tekstovi, i kompaktna, koncizna svirka u šparnoj produkciji Stevea Albinija, koja sjajno korespondira s pjesmama. James Dean Bradfield pretvara stihove poput : «Oh the joy/ Me and Stephen Hawking, we laugh/ We missed the sex revolution / When we failed the physical» u pjevne refrene – što nije mala stvar. Sami članovi benda kažu da je ovaj album optimističniji od ‘Holy Bible’. Moglo bi se tako reći, jer su Edwardsovi tekstovi puni nekakvog čudnog spokoja, makar mahom govore o osobnim i društvenim propastima. U njima se ocrtava jedna poremećena, ali inteligentna individua koja zaključuje da je njena poremećenost znatno drugačija od poremećenosti svijeta koji je okružuje. Bend te osjećaje pretvara u glazbu koja je himnična, unatoč jednostavnosti strukture i naravi poruke. Ovo je ne samo povratak u formu nego i uspjela posveta nekom koga više nema – bez suvišne patetike.
