NITKO NE ZNA: Jedna „ključna“ Dylanova epizoda
15. 08. 2009. u 17:42 · Nema komentara »PIŠE: JURAJ BUBALO/ neovisni blogger
O Bobu Dylanu napisane su stotine knjiga, kako o njegovoj osobi, glazbi ili pjesmama, tako i o vremenu i prostoru u kojima je živio i stvarao, snimajući i izvodeći svoje upečatljive albume na sasvim neponovljiv način. Radi se o jednoj od najvećih figura popularne kulture o kojoj se i danas rijetko govori bez epiteta i sintagmi kojima su ga počeli krstiti još kada su ga kao dvadesetogodišnjaka najavljivali po prepunim dvoranama i pred milijunskim auditorijem tada još relativno mladog medija televizije, u burnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća – kao Proroka generacije, Prvosvećenika prosvjeda, Mesiju ili naprosto Genija. To zna vjerojatno svatko u Hrvatskoj, tko je prije točno tri godine, kada je izašao prvi svezak njegovih Kronika, požurio u knjižare po svoj primjerak. „Na hrvatskom: knjiga o Dylanu – i to od samog Dylana!“
No, nismo li se onda, nakon početnog oduševljenja (bezumlja) što imamo priliku čuti samog Dylana o sebi, zapitali što on može, s obzirom na gore spomenute biblioteke napisanih knjiga (u nas gotovo u cijelosti neprevedenih) o svakom aspektu vezanom uz njegov rad i osobu, reći toliko značajno svjetskoj javnosti, koja – spomenimo to samo ilustracije radi – već desetljećima ima priliku iz mjeseca u mjesec pratiti i čitati Dylana u časopisima koji su za to specijalizirani, poput magazina Isis. Uzimajući Kronike u ruke postavljali smo to pitanje, sigurni da je ono u nekom trenutku moralo mučiti i samoga autora. U tom smislu smo djelomice tumačili i rečenicu Hanifa Kureishija koji je za Guardianovu knjigu godine napisao: „Knjiga za koju nitko nije mislio da je Dylan može napisati.“
Dobio Pulitzerovu nagradu
Odgovor koji smo dobili bio je i jedini moguć i smislen. Dylan u prvom licu (jer jedini na to ima pravo!) piše o procesu stvaranja, subjektivnim previranjima i duhovnoj evoluciji koju je kao umjetnik prolazio u određenim etapama svoje karijere (u knjizi obrađenim kronološki ne-pravocrtno u pet odabranih „ključnih“ poglavlja). Imena, mjesta i događaji koja pritom spominje nisu nova, u smislu informacija koje želi otkriti o sebi – kako bi uopće mogla biti? – ali je nov i jedinstven njihov doživljaj, budući da je subjektivno opisan od samog Dylana. Kako je nešto doista doživio može znati samo on; a da bi to što uspješnije prenio, treba ih, jasno, što bolje opisati. I „najpoštovaniji rock kompozitor i pjesnik“ odlučuje biti prozni pisac što mu – priznali su svi, više ili manje iznenađeni – i uspijeva. Ta nije bez razloga dobio Pulitzerovu nagradu i bio šest puta uzastopce nominiran za Nobelovu…
Dakle, uza sve stvari koje smo već znali ili mogli čitati, a o kojima sada slušamo u prvom licu, u vrsnoj literarnoj formi, Dylan piše o unutarnjim dvojbama, teškoćama, potrebama… da ostvari svoju viziju, da se poveže sa svojom vizijom itd, itd… Iako ne otkriva svoju intimu – doista, intimno se vrlo malo ili ništa ne odaje – ono što u tom smislu odlikuje ovu knjigu i istovremeno nudi odgovor našem pitanju, jest osobna i intimna pozadina tih stvari koje su odavno postale poglavljima rock-povijesti.
Uvijek plodan-nikada točan
Interesantna je tako jedna epizoda iz četvrtog poglavlja u kojoj Dylan opisuje razdoblje kada se, u očajničkoj potrebi da se nađe/snađe u „bizarnim obratima okolnosti“ s kraja osamdesetih – mnogim fanovima glazbeno neinteresantnima – odlučio na suradnju s eklektičkim Grateful Deadom, kraljevima improvizacije ili jama, ogrezlima u tradicionalnu glazbu. Dylan (uobičajenom slikovitošću) piše kako mu je tada oslabila kreativnost: „…moji nastupi uživo kao da nikada nisu mogli uloviti unutarnji duh pjesama – nisu im uspjeli dati samosvojnost. Intime, kao i mnogih drugih stvari, više nije bilo. Slušateljima je to zacijelo bilo kao da prolaze pustim voćnjacima i uvelom travom. … Bio sam uvijek plodan i nikada točan, a sad je previše usputnih briga pretvorilo moj glazbeni put u džunglu prepunu lijana. Slijedio sam uobičajene postupke koji više nisu davali rezultata. Prozori su godinama bili zamandaljeni i prekriveni paučinom a da to nisam znao“.
Odjelo od mohera
Tijekom probe za koncerte s Grateful Dead, Dylan je malodušan i skrhan, ne može se povezati sa svojim pjesmama i ne zna kako ih s tim nabrijanim bandom otpjevati. U jednom trenutku izlazi iz studija u San Rafaelu i pet-šest ulica dalje, privučen zvukom jazz comba (sastava) ulazi u maleni bar sa živom glazbom na pozornici. Slijedi detaljan opis mjesta i banda: „Prišao sam pozornici na metar i pol, samo stao uz šank, naručio džin-tonik i okrenuo se prema pjevaču. Bio je to stariji čovjek, u odijelu od mohera, beretki s malim šiltom i svjetlucavoj kravati. Bubnjar je na glavi imao rančerski Stetson, a basist i klavirist bili su uredno odjeveni. Izvodili su jazz balade, stvari poput ‘Time on My Hands’ i ‘Gloomy Sunday’…“
Gledajući tog pjevača i njegovu tehniku pjevanja, Dylan polu-mistički („odjednom, bez upozorenja, kao da je kroz prozor provirio u moju dušu“) shvaća u čemu je njegov problem. Mora se nekako „približiti baratanju toj tehnici“ koju je davno i sam znao, ali ju je zaboravio. „Osjetio sam na koji način on posti<e takvu snagu, kojim se postupcima služi da do nje dođe“, što ga je „opeklo i probudilo“, „to mi je bilo otkrivenje…“ U Dylanu se „otpustilo nešto čudesno “ i kada se vratio u studio nešto kasnije – „kao da se ništa nije dogodilo“ – više nije imao problema otpjevati „sve što bi zatražili“. „To sam“, završava odlomak, „mogao zahvaliti onome starom pjevaču jazza“.
Ovo je jedna od onih epizoda iz knjige koje se lako urezuju u sjećanje: pokazuje kako je Dylan, osim spasonosnom tehnikom pjevača – zahvaljujući kojoj je uspio ostvariti uspješnu koncertnu suradnju s Grateful Dead, koja mu je – tvrdi on – spasila karijeru (usprkos općem mnijenju i lošem live albumu) – očito ovladao i tehnikom pisca. U oba slučaja, to je ono što Dylan ima ponuditi svijetu, unatoč tisućama već ispisanih stranica na tu temu. Samo Dylan je bio svjedok tih unutarnjih dvojbi. Samo on je mogao ispričati ovakav unutarnji proces nakon kojeg je uslijedila preobrazba, jer ga samo on poznaje. Nije neko „otvaranje srca i duše“, ali zbog toga sve skupa i vrijedi. Tako nešto – što se otprilike moglo čitati u recenzijama knjige – svaki čitatelj/Dylanovac otprilike i osjeća.
Ali? Tko se zapitao, što ako to nije istina? Čini se da za to niti nema razloga. Netko poput Dylana ne može si dopustiti izmišljanje stvarnih događaja. Svi znaju je li se nešto dogodilo ili nije. Druga je stvar njegov doživljaj tih stvari: to je pak psihološki moment koji se bespogovorno uzima i kao psihološki dokument.
Dylan izmišlja?
Slučaj ili revnost u čudu nas dovodi do otkrića da se događaj opisan u Kronikama nikad nije stvarno dogodio. Ili barem ne kako ga je Dylan prikazao. Bar koji Dylan opisuje nikada nije postojao. Netko iz ekipe Grateful Dead pronašao je Dylana tog popodneva u baru Pier 15 na San Rafael Canalu. A tamo, kažu, ne samo da nikad nije bilo žive glazbe, nego nije bilo čak ni jukeboxa. Jedino što Dylan može reći o sebi izmišljeno je?! A dotična epizoda nije baš beznačajna, jer je, prema Dylanu, imala bitne implikacije za nastavak njegova djelovanja.
No koliko je to zapravo važno? Poznato je da pisci memoaristike, uslijed udaljenosti vremenskih perspektiva, pate od toga da neke stvari tumače ili opravdavaju stvarima do kojih su došli kasnijim promišljanjima. Ono prije udešava se s obzirom na ono kasnije u njegovoj svijesti, i pisac si tu ne može puno pomoći, čak i kad se drži stvarnoga i kronološkoga reda stvari. To se nekako razumije i memoaristima dopušta.
Ali Dylan je sebi dopustio i neke druge, upitnije, slobode. Slobodu za izmišljanje stvarnog reda stvari, kako bi se vjernije dočarao unutarnji, duševni red, imaju doduše pisci koji nisu memoaristi, ali također pišu autobiografsku prozu. Time se obilno služio Henry Miller, od kojeg su učili bitnički pisci poput Kerouaca, Ginsberga ili Gregoryja Corsa. Uza sve zasluge koje su imali kao preteče radikalnih 60-ih u njihovom umjetničkom, političkom i socijalnom oblikovanju, bitnici su ti koji su bitno formirali i pisca Dylana. (O tome se govori i u Kronikama.) Imajući djela na umu, nikome od navedenih nije potrebno opravdanje da tako čine. U svemu, to im nije mana. Nije ni Dylanu!
Nakon opisanih koncertnih suradnji Dylan je uvidio da nije „ostao nasukan negdje na kraju balade, već da se zapravo nalazi(m) u uvertiri sljedeće“. Za malo, opet će početi snimati odlične albume čiji se niz nastavio i do danas, baš kao i njegova „beskrajna turneja“. Kako se to dogodilo sada imamo i autorovu verziju. Bolje nego ovako, s radošću je uzimamo u obzir i želimo još!
