SPECIAL: TIHI AMBASADORI: Tko su hrvatski bandovi izvan Hrvatske, i zašto su iz nje otišli?
25. 09. 2009. u 17:35 · Nema komentara »
PIŠE: ASHAS ADZHUN
Koncerti i festivali klapa, izložbe i kazališta, te medijski iscrpno popraćeni koncerti velikih skupina, uglavnom pop-orijentacije ono je što prevladava u svakodnevnom hrvatskom medijskom prostoru. Oni bandovi kojima je taj prostor postao preuzak, odlučili su napraviti ono što bi bandovi zapravo i trebali raditi – izdavati materijale i organizirati turneje, no ne u Hrvatskoj.
Hrvatski bendovi pred europskom publikom
Neki od njih nazivaju se Analena, Bilk, Chang Ffos, Deafness By Noise, Don’t Mess With Texas, Motus, Overflow i Zeus Faber. Nastali su sredinom ili pred kraj 1990-ih i odlučili su se ponašati baš kao da je sve normalno i, naprosto, tako i djelovati. Kako ne postoji ni datoteka bendova, a niti organizirana mreža, spomenuti popis bandova ovisi tek od pojedinačnih kazivača. Nije ni u inozemstvu stanje nije puno bolja, ali te države barem imaju neku tradiciju razvijenih medija, što iz mainstreama, a što iz undergrounda. Vrlo je moguće, da je Hrvatska, valjda, jedina zemlja u regiji koja nema glazbenih magazina, onih s više od 20 objavljenih brojeva, a da se, također, o žanrovski raznolikijim magazinima i ne govori. Barem ne onih čije bi mišljenje bilo važno ikome osim samih zagriženika u dotični žanr.
Europska računica
Danijel Sikora-Six osnivač je Moonlee Records, hrvatskog neovisnog izdavača koji djeluje iz Slovenije, a objavljuje regionalne bendove iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije. Kao bas-gitarist svirao je u grupama Ha Det Bra i Analena, sljedbenik je straight-edge svjetonazora cijeli svoj život, dok zadnjih godina svira u rock-grupi Kiper. Naši se sugovornici mahom slažu da je Analena bila, u startu, najzaslužnija za stvaranje pozitivnog renomea. No zašto li je svoju izdavačku kuću odlučio otvoriti u Sloveniji?
- Svojim ne-članstvom u EU, najskupljom poštom na svijetu i svojim kompliciranim zakonskim propisima, Hrvatska ne može konkurirati Sloveniji u poslu kojim se Moonlee bavi, a to je glazbeno izdavaštvo. Ukoliko se netko želi baviti nezavisnim izdavaštvom onda su mu dodatni troškovi poput špedicije i dugotrajna carinska procedura jednostavno prevelik teret – objašnjava Danijel Sikora-Six.
Svoje kontakte s publikom u Austriji i Njemačkoj, gdje su prisutne generacije iseljenih radnika i radnica s područja bivše Jugoslavije, Six opisuje sa simpatijom.
- Vrlo često, na koncertu se pojave i neka gastarbajterska djeca. Vjerovao ili ne, ali ja sam na taj način upoznao jednu djevojku koja je danas moja supruga. Došla je na jedan koncert kraj Stuttgarta na kojem smo i mi svirali – prisjeća se Six.
Glasne gitare i tihi obrti
U stvari, drago je nekome, čuti i znati da postoje mali domaći bendovi koji kad sviraju u Njemačkoj, Danskoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji ili bilo gdje drugdje, dobivaju više pažnje i posjetitelja, nego li u domaji, a da se za njih svejedno gotovo i ne zna. A zašto bi se i znalo; čim bendovi shvate da ovdje i sada, nažalost, nemaju rada, automatski se prebace na razmišljanje o prebacivanju aktivnosti van države – što je sasvim normalno od njih.
Bas-gitarist Alen Nužda suosnivač je grupa Chang Ffos i Stonebride. S grupom Suma iz Malmoa, tijekom 24 dana bez pauze, Chang Ffos su održali ‘Dire Gospel Tour‘. Za Stonebride već su tri mjesečne turneje, uz nastup na njemačkom festivalu ‘Stoned from the Underground‘, uz Roadburn, najveći europski stoner-rock festival. A spremaju i novi materijal. Alen je, kao tour-vozač mnogih domaćih grupa, poput Radikal Dub Kolektiv-a koji solidno kotiraju u Poljskoj i Engleskoj, odgovorio na najosjetljivije pitanje, poput onog kako kotiraju Hrvati u odnosu na druge europske bendove.
- Mislim da možemo parirati stranim bendovima, pogotovo što se tiče muzike, al nas prati problem imidža Hrvatske, za koju velika većina Europljana ni ne zna da kao država uopće postoji -navodi Alen Nužda. Smatra kako su za takav image zaslužni svi koji se trude da sviraju po vani, a ne samo u Hrvatskoj, gdje putuju do tri sata, pa nakon toga piju, a drugi se dan vraćaju kući kao da su bili na tulumu, a ne na koncertu koji od njih traži da sviraju. Znači, svi koji to ozbiljno shvaćaju – poručuje Alen.
Generacija bez prethodnika
Klavijaturist Neven Kamenski član je post-rock grupe Don’t Mess With Texas koja se nakon izlaska dvaju albuma raspala početkom ove godine. Za svoj prvijenac ‘Don’t Mess With Texas‘ odnijeli su nagradu Zlatna Koogla. Po pitanju rejtinga hrvatskih bendova u inozemstvu, pesimist je.
- Što se tiče nas u skupini istočnoeuropskih bendova, mislim da smo na istoj razini. Ali, u usporedbi s bendovima iz Francuske, Švedske – loše… Ljudi imaju takvu percepciju, htjeli mi to ili ne, drukčije se gleda na njih… imali smo sreću da nam je booking agent za nekoliko zadnjih turneja bio iz Njemačke, pa je bilo puno lakše, tako da smo na zadnjoj turneji bili s bendom iz SAD-a, navodi Kamenski.
Bendovi su trebali ispred sebe imati generaciju, dvije glazbenika čije bi stope pratili, preko njih znati kome se i za što obratiti. Ali, sve su morali sami otkrivati. Stvarno je sramota na što je naša država spala, ako se sjetimo samo ikona koje smo imali, a koje su ili nestale ili pošle linijom manjeg otpora, uništivši na taj način sve što su ikad prije učinile.
Glavna lica u drugom, ili čak trećem, planu
Ako se imalo kritičnije sagledaju spomenuti događaji, jedna stvar upada u oko, kao jedan od glavnih kamena spoticanja u razvitku hrvatske kulture. Na tim događajima sami protagonisti nerijetko ostaju u drugom, ili čak trećem, planu, dok u prvi plan ulaze isključivo celebrity-posjetioci takvih manifestacija. Reality-showovi su postali apsolutna moda, nije bitno jesi li ‘dobar’, bitno je da se za tebe – zna. Skupivši sve u jedan termin, hrvatsko društvo je fauxmous društvo, prema francuskom ‘faux’, lažan, i engleskom ‘famous’, slavan. Postoji cijeli tajni svijet umjetnika koji promiču hrvatsku kulturu bolje nego i ijedna plaćena reklama, reprezentacija, bilo nogometna ili kulturna, posjete i štandovi na raznim sajmovima turizma…
Do-it-yourself i ekonomija
Psihodelični rock-kolektiv Seven That Spells iz Zagreba, tako je ljeta 2008., dva tjedna žario i palio Japanom, a priprema i turneju po SAD. Gitarist i osnivač ‘Sevena‘ Niko Potočnjak, producirao je i objavio blizu tucet CD-a, DVD-a i vinila za renomirane izdavače žanra iz Rusije i SAD. Kao klavijaturist, svoje je frontmenske egzibicije iskazivao publici i u trojci koja svira sufi-trance-punk, Tigrovom masti, koja je surađivala s kazališnim redateljem Ivicom Buljanom. Kako se pri produkciji turneje, čitav budžet pokriva iz vlastitog džepa, prodajom s merch-tablea [prodajnog štanda – op. A.A.] pokrivaju se putni i ini troškovi, za koje honorari nisu dostatni.
- Za merch table potreban je dobro izdizajniran merch – ljudi koji dolaze na koncerte ovog tipa ipak imaju osnove vizualnog ukusa. Potreban je i ogroman poster sa golom ženom i imenom benda – to često pomaže da se bend ne utopi među merchem ostalih bendova sa kosturskim glavama i opasnim dezenima. Treba prebrojati merch svaki put prije i nakon prodaje – tako je lakše vidjeti rezultat prodaje i da li pijani član benda dijeli besplatno CD-e – opisuje Potočnjak.
Netko ne zna
Nije stvar u tome imaju li neke druge zemlje ili nemaju susteve koji bi pomogli razvitku svojih kultura – najveći problem je što Hrvatska uopće ne zna što je njena kultura danas, u ovome trenutku. Domaća je diskografska industrija odavno zamrla i ne prate se trendovi iz svijeta, poslovni trendovi, koji iskorištavaju trenutne preferencije publike i objavljuju takve izvođače, stvarajući tako nove žanrove. U Hrvatskoj se to – ne zna. Do tada ćemo naše bendove koji okolo sviraju i održavaju turneje slušati na izdanjima stranih diskografa.
———————————————————————————————————————————————————
Koliko je Hrvatskoj bitna kultura – sama hrvatska kultura?
U zbirci svojih novinskih intervjua «Susreti i razgovori – Primjeri dobre kulturne prakse», objavljenoj pri nakladi Jesenski i Turk, koje optpisuje neovisna novinarka Bosiljka Perić-Kempf. Razgovarala je s Bernardom Foccrouleom, ravnateljem kazališta La Monnaie iz Bruxellesa, koji je 2004. godine inicirao apel europskih umjetnika za Europu temeljen na njenoj kulturi. «Apel je koncipiran idejom ujedinjenja Europe na njenim kulturnim temeljima. Velike vrijednosti na kojima se Europa zasniva vrijednosti su duha, a širile su se zahvaljujući, u prvom redu, umjetnicima, filozofima, znanstvenicima, intelektualcima, i konačno, političarima…», napominje Foccroule, i nastavlja, «U trenutku kad smo došli do zaključka da je kultura ostala sasvim na margini europskih interesa, odlučili smo reagirati i kazati ne!».
