Gradonačelnik Podgorice Miomir Moguša sa sinom i vozačem pretukao fotoreportera i urednika
09. 09. 2009. u 09:42 · Nema komentara »Fizički obračun gradonačelnika sa novinarima je, u to nema sumnje, nezamisliv u civiliziranim državama. A da li je moguće da se nešto tako desi na prostoru bivše Jugoslavije i da uz to sva vlast podrži gradonačelinkov siledžijski čin kao što je crnogorska vlast stala iza gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše? Odgovor na to pitanje crnogorski Monitor potražio je od poznatih novinara iz nekoliko glavnih gradova bivše Jugoslavije.
Više od napadu gradonačelnika Podgorice Miomira Moguša na fotoreportera Borisa Pejovića i uredika Mihaila Jovovića pročitajte na www.napadi-na-novinare.com
Dinko Gruhonjić, novinar iz Novog Sada: Nezamisliva situacija
- U sadašnjoj konstelaciji političkih snaga teško mogu da zamislim da bi gradonačelnik Novog Sada mogao fizički da napadne novinara. Međutim, u nekim ranijim konstelacijama snaga, kada je “Srpska Atina” znala biti i jogurt-avangarda Miloševićevih zlikovaca i bastion radikalsko-naprednjačkih koljača, nije mi potrebno mnogo mašte pa da zamislim takvu situaciju. Uostalom, bivši gradonačelnik Novog Sada, radikal Milorad Mirčić mi je tokom opozicionih protesta devedesetih godina zavrnuo ruku. U takvoj “zamišljenoj” situaciji siguran sam da bi vlast zdušno stala iza svog gradonačelnika, baš kao sto je Koštunica dr Vojislav u vladi i na krilu ljuljuškao Velimira Ilića, koji je nasrtao na novinare i novinarke, i fizički i psovački.
Nehat Islami, direktor Kancelarije printanih medija na Kosovu: Reakcije bi bile veoma oštre
- To je neprihvatljiv akt i onaj ko je napao novinare na radnom zadatku trebalo bi da snosi konsekvence takvog ponašanja i djelovanja. Zato treba pričekati na odluku suda. U moralnom smislu, on više ne bi trebalo da obavlja dužnost koju je do tada vršio. Ne može javni funkcioner reći da mu je ugroženo pravo na privatnost ako je nepropisno parkirao vozilo. Javne ličnosti ne mogu se štititi posebnim zakonom i one moraju imati veći prag tolerancije od običnih ljudi.
Takav slučaj na Kosovu se nije nikada desio, ali je nesumnjivo da bi reakcije javnosti bile veoma oštre. Kako čitav sistem kontroliše UNMIK, teško da bi tužilaštvo moglo da reaguje kao u Crnoj Gori.
Naravno, bilo je i ima pritisaka na novinare na Kosovu. No, oni sada nijesu tako brutalni, već sofisticirani.
Dijana Matković, novinarka ljubljanskog Dnevnika: Karijera mu ne bi potrajala ni tren
- Jao, gradonačelnik Podgorice? Ne, ne vjerujem da bi to moglo da se desi u Ljubljani. Ne, karijera takvog gradonačelnika u Ljubljani ne bi potrajala ni tren. Novinari, a i političari i šira javnost bi takvo ponašanje strogo osudili. Znajući da je to tako, niko od javnih ličnosti ne bi se usudio pretući novinara.
Slaviša Lekić, glavni i odgovorni urednik magazina Status, Beograd: Gradska kuća bi bila okupirana
- I dan danas, toliko godina posle smrti, ime Branka Pešića, jednog od najpopularnijih beogradskih gradonačelnika izgovara se s pijetetom. Ne zbog toga šta je sve izgradio i šta od Beograda napravio, već prvenstveno zbog odnosa prema ljudima. Običnim.
Zorana Đinđića, prvog demokratski izabranog gradonačelnika, kasnije premijera, streljanog na beogradskom asfaltu, na poslednji put ispratilo je najmanje 500.000 Beograđana. Sigurno ne zbog toga što je bio „vlast“.
Beograd se tako odnosio prema svojim gradonačelnicima jer su se oni domaćinski odnosili prema sugrađanima. Prosto, siledžijstvo vlasti, kao stanje duha, nije u BGD-u praktikovano ni u vreme kad je gradom upravljao Miloševićev režim.
Da se desilo nešto slično „incidentu“ iz Podgorice, gradska kuća bi bila „okupirana“ onima koji su tu istu kuću okupirali i 9. marta 1991. i onih nekoliko meseci ’96 /’97. i 5. oktobra 2000. godine.
Ne zbog persone koja glumi gradonačelnika! Zbog građana kojima ne treba takav gradokurčević! Ovog, našeg, ni sam Boris Tadić ne bi spasio. Nije ga, uostalom, ni postavio!
Senad Pećanin, glavni i odgovorni urednik nedjeljnika Dani, Sarajevo: Nijedna ga stranka ne bi zaštitila
- Iako se glavni grad Bosne i Hercegovine ne može pohvaliti snažnom tradicijom demokratske odgovornosti vlasti prema građanima, siguran sam da je nezamisliva situacija u kojoj bi gradonačelnik današnjeg Sarajeva mogao zadržati funkciju, a da je fizički napao novinare, kao što je to učinio gospodin Mugoša. Dakle, nemoguće je da bi ijedna stranka u takvom slučaju zaštitila gradonačelnika Sarajeva.
Igor Lasić, slobodni novinar, Zagreb
U Hrvatskoj je ipak definitivno nezamislivo da visoki javni funkcioner javno fizički napadne novinara; ovamo se tako nešto može omaknuti samo neciviliziranoj sitneži koja nije upućena u bolje građanske običaje.
U Hrvatskoj se novinarima prijeti, premlaćuje ih se ili ubija isključivo u strogoj zavjereničkoj konspiraciji, tako da sav bijeli svijet može tek nagađati tko stoji iza toga, dok policija ionako neće remetiti tradiciju. Razlika nije toliko u odnosu prema samim medijima, koliko u općoj kulturnoj matrici. Hrvatski kolektivni san, bez obzira na noviju afirmaciju tzv. dinarskog elementa, konstruiran je mitologiziranjem pripadnosti Srednjoj Europi, bidermajerskom bontonu, zapadnjačkoj „uljudbi“, rafinmanu, racionalnosti, pismenosti itd. A crnogorski se temelji na deseteračko-pikarskom junaštvu i strastvenom eventualnom čojstvu, svakako posve spuštenog garda, na znanje čaršiji i na ravnanje usmenoj predaji. Tako da ga otprilike na isto dođe novinarima u obje zemlje, pucale im kosti javno ili tajno, ali zauzvrat se kompletno društvo ovdje može hvaliti svetom civiliziranošću te pristojnošću, baš u istoj mjeri i s istim pravom kojima vaše raspolaže kada se dično poziva na smjelost i ljudskost.
izvor: Monitor
